Uništavaju li vam otrovni teški metali život?
Imate li kronične zdravstvene tegobe, a još niste pronašli odgovore koje tražite? Ako mislite da ih tražite već predugo, niste sami. Možda već činite gotovo sve što vam pada na pamet kako biste ostali zdravi: jedete ekološki uzgojenu hranu, vježbate koliko možete, meditirate, uzimate dodatke prehrani i odvajate vrijeme za sebe. Čini vam se da sve radite kako treba, ali simptomi i dalje traju: umor, migrene, bolovi u zglobovima, moždana magla, usporenost, upala, zatvor i druge probavne smetnje, osjetljivost na infekcije, nervoza i tjeskoba, nesanica, loše pamćenje, plijesni u tijelu i prekomjeran rast bakterija, kožni osipi, poteškoće s pažnjom i promjene raspoloženja. Nažalost, takvi su simptomi sve češći. Ako ih redovito doživljavate, vjerojatno ste već posjetili brojne zdravstvene stručnjake, pretraživali internet i čitali sve do čega ste mogli doći, čekajući olakšanje koje ne dolazi ili traje kratko. Možda su vam čak rekli da je »sve u vašoj glavi«, da je »hormonalno« ili da je to »samo stres«. No dok simptomi traju, iznova se pitate: »Što sam propustio? Zašto se moje tijelo i dalje ovako osjeća?«
Danas smo izloženi svim zamislivim vrstama toksina. Naša su tijela svakodnevno izložena opasnim kemikalijama iz onečišćenog zraka, plastike i industrijskih sredstava za čišćenje, a svake se godine u okoliš ispuštaju i tisuće novih kemikalija. Toksini se nalaze u našim zalihama vode, padaju s neba i skrivaju se u domovima i na radnim mjestima. To je postala tužna stvarnost suvremenog života. Ako kod sebe primjećujete neki od simptoma navedenih u prethodnom odlomku, velika je vjerojatnost da je uzrok određena vrsta toksina: otrovni teški metali. Toksičnost teških metala — poput žive, aluminija, bakra, kadmija, nikla, arsena i olova — jedna je od najvećih prijetnji zdravlju i dobrobiti. Iako je trovanje teškim metalima prilično često, obično se ne dijagnosticira jer ih je teško otkriti. Skriveni su u tijelu i ne otkrivaju se ako ih se ciljano ne traži.
„Toksičnost teških metala — poput žive, aluminija, bakra, kadmija, nikla, arsena i olova — jedna je od najvećih prijetnji našem zdravlju i dobrobiti.”
Otrovni teški metali nalaze se gotovo posvuda, među stvarima s kojima svakodnevno dolazimo u dodir. To su aluminijske limenke i folija, baterije, metalno posuđe, stare boje pa čak i hrana koju jedemo. Pesticidi i herbicidi, koje je teško potpuno izbjeći i uz strogu ekološku prehranu, čest su izvor teških metala. Posljedično u tijelu možemo imati teške metale koji nas prate gotovo cijeli život i duboko su pohranjeni u tkivima. Nažalost, upravo ti „stari” metali, koji se u tijelu skrivaju dugo vremena, predstavljaju najveću prijetnju. S vremenom otrovni teški metali mogu oksidirati, oštetiti tkivo i potaknuti upalu. Doslovno truju tijelo i mogu oštetiti gotovo svaki sustav i organ, uključujući mozak, jetru, probavni sustav i druge dijelove živčanog sustava. Snažno opterećuju i imunosni sustav, zbog čega postajemo podložniji raznim bolestima.
Iako su toksini svih vrsta štetni, teški metali predstavljaju posebnu prijetnju. Nisu samo štetni sami po sebi, nego djeluju i kao neurotoksini, otrovi koji ometaju rad živaca i zbunjuju imunosni sustav. Neurotoksini povezani s teškim metalima mogu izazvati upalu i nadražiti središnji živčani sustav, osobito mozak, te dovesti do gubitka pamćenja, moždane magle, umora i depresije. Otrovni teški metali mogu poticati upalu probavnog sustava i oslobađati toksine u crijevima. Oni služe kao hrana virusima, bakterijama, parazitima i drugim patogenima u tijelu. Primjerice, mogu biti podloga za rast streptokoka skupine A ili B, bakterija E. coli, C. difficile i H. pylori, kvasaca i plijesni. Posljedica može biti prekomjerno razmnožavanje bakterija, osobito u tankom crijevu, uz nadutost, bol u trbuhu, proljev, zatvor ili oboje te manjak hranjivih tvari. Kada se virus poput Epstein-Barrina virusa hrani otrovnim teškim metalima, mogu se pojaviti trnci, utrnulost, umor, tjeskoba, lupanje srca, zvonjenje u ušima, omaglica i vrtoglavica te bolovi u vratu, koljenima, stopalima i zatiljku, kao i drugi bolovi koji se često pripisuju drugim uzrocima.
\"S vremenom, toksični teški metali mogu oksidirati, uzrokujući oštećenje tkiva i uzrokujući upalne procese.\"
Kada se patogeni, poput Epstein-Barrina virusa, hrane teškim metalima, pretvaraju ih u posebno agresivan oblik neurotoksina. Taj sekundarni neurotoksin nusproizvod je i otpad patogena; može putovati tijelom i izazvati još veće tegobe u središnjem živčanom sustavu. Pojava može dovesti do pogrešnih dijagnoza, poput lajmske borelioze, lupusa, reumatoidnog artritisa i drugih autoimunih bolesti. Krvne pretrage pritom gube točnost jer je krvotok pun neurotoksičnih nusproizvoda i otpadnih tvari patogena. Ti neurotoksini mogu prijeći i krvno-moždanu barijeru te izazvati svojevrsni kratki spoj među neurotransmiterima, kemijskim tvarima kojima moždane stanice međusobno komuniciraju. To može potaknuti depresiju i druge poremećaje raspoloženja, gubitak pamćenja i druge kognitivne smetnje.
Nije iznenađujuće da se teškim metalima pripisuje važna uloga u današnjoj pojavi „tajanstvenih bolesti” i degenerativnih bolesti poput Alzheimerove bolesti i demencije. Ipak, toksičnost teških metala ostaje razmjerno slabo istražena i liječena pojava. Unatoč svemu što znamo o opasnostima teških metala, ostaje još mnogo toga za otkriti. Teški metali možda su glavni okidač takvih bolesti kod mnogih ljudi te pridonose svim ranije navedenim simptomima.
Živa
Iako svi otrovni teški metali štete tijelu, živa je osobito podmukla i kroz ljudsku je povijest prouzročila neizmjernu patnju. Nekada se spominjala kao lijek za sve zamislive bolesti, a danas znamo da je istina suprotna. Toksičnost žive može biti povezana s brojnim poremećajima i simptomima, uključujući tjeskobu, ADHD, autizam, bipolarni poremećaj, neurološke poremećaje, epilepsiju, trnce, utrnulost, tikove, trzaje, grčeve, valove vrućine, lupanje srca, gubitak kose, lomljive nokte, slabost, gubitak pamćenja, zbunjenost, nesanicu, smanjen libido, umor, migrene, endokrine poremećaje i depresiju. Trovanje živom temeljni je uzrok depresije kod velikog dijela ljudi koji od nje pate.
Povijesno gledano, prije nego što su bili poznati i priznati štetni učinci žive, vjerovalo se da je ona izvor mladosti i vječne mudrosti. Toliko se cijenila da su mnogi carevi umrli uzimajući živine eliksire kojima su im iscjelitelji obećavali ukloniti sve tegobe. Eliksiri sa živom bili su popularni i na Zapadu. U 19. stoljeću studente medicine u SAD-u i Engleskoj učilo se da svakom bolesniku, bez obzira na dob, spol ili simptome, daju čašu vode sa živom. Čak i nakon što je medicina napustila tu praksu, mogućnosti izlaganja živi ostale su brojne: industrija ju je odlagala, a i dalje je odlaže, u rijeke i jezera, dok su zubari upotrebljavali amalgamske plombe sa živom; neki to čine i danas. U 19. i prvoj polovici 20. stoljeća otopina na bazi žive koristila se pri izradi šešira kako bi se ubrzalo filcanje. Time su izrađivači šešira bili izloženi iznimnom riziku. Prosječni izrađivač šešira živio je još otprilike tri do pet godina nakon početka rada u tvornici; slijedili su poremećaji rada mozga, rasuđivanja i smrt. Odatle potječe izraz „lud kao šeširdžija”: gotovo sve duševne bolesti tog vremena bile su posljedica trovanja živom. Ironično, živa se dugo upotrebljavala i kao „lijek” za duševne bolesti. Nisu patili samo izrađivači: svatko tko je nosio tako izrađen šešir bio je izložen živi svaki put kad bi mu se oznojilo čelo.
„Trovanje živom temeljni je uzrok depresije kod velikog dijela ljudi koji od nje pate.”
Iako je uporaba žive kao eliksira života odavno napuštena, i dalje smo izloženi njezinim štetnim učincima. Zbog opisanih praksi vrlo je vjerojatno da su naši prapradjedovi i drugi preci bili izloženi visokim razinama žive, a ona se doslovno prenosi s generacije na generaciju. To znači da u tijelu imamo živu naslijeđenu od predaka koji su je pili. Gotovo svatko ima određenu razinu žive u tijelu, a neki možda nose i živu stariju od tisuću godina.
Zbog nasljeđa žive kao čovječanstvo osjetljiviji smo na nju nego ikada prije. Sa svakom novom generacijom naslijeđena živa postaje manje koncentrirana i više razrijeđena. To zvuči dobro, ali uzrokuje „povratno jačanje”: što je živa razrijeđenija, to je snažnija pri prijenosu s roditelja na dijete, slično načelima homeopatije prema kojima uzastopna razrjeđenja povećavaju djelovanje. Uz živu koju smo naslijedili pri rođenju, tijekom života skupljamo i nove oblike žive. Zato treba ukloniti i stečenu i naslijeđenu živu radi optimalnog zdravlja. Inače ćemo kao čovječanstvo postajati sve osjetljiviji na živu i druge teške metale u tijelu.
Slojevi
Važan je aspekt toksičnosti teških metala jedinstvena mješavina koju svatko nosi u tijelu: osobna kombinacija metala koja tvori svojevrsnu leguru. U industriji se metali miješaju kako bi postali čvršći i šire primjenjivi. Primjerice, različiti dijelovi bicikla izrađeni su od raznih legura koje mu daju posebnu savitljivost i čvrstoću; isto vrijedi za naplatke automobila pa čak i tavu. To može koristiti trajnosti bicikla, ali ne i ljudskom zdravlju. Jedna osoba može imati visoke razine žive i olova, a druga mnogo aluminija i nikla. Dvije osobe mogu imati mnogo žive i aluminija, no u različitim omjerima. Važna je i raspodjela metala u tijelu: kod jedne osobe živa može biti u mozgu i središnjem živčanom sustavu, dok se kod druge metali mogu nataložiti u jetri i crijevima.
\"Važan aspekt toksičnosti teških metala je činjenica da svako od nas ima jedinstvenu mješavinu, svoju osobnu kombinaciju teških metala, koja stvara leguru.\"
Trovanje teškim metalima kod pojedinih ljudi razlog je zbog kojeg susrećemo toliko depresije, tjeskobe i drugih neuroloških simptoma u svakodnevnom životu. Pojedinačne mješavine teških metala jedan su od razloga zašto dvoje ljudi s istom dijagnozom nemaju posve jednake simptome. Primjerice, nijedna osoba s dijagnozom depresije nema potpuno iste simptome kao druga. Jedinstvena mješavina teških metala također djelomično objašnjava zašto različiti tretmani i metode pomažu jednoj osobi, ali ne i drugoj. Osim toga, obično postoji međudjelovanje između emocionalne povijesti osobe i njezine osobite mješavine teških metala. Ako je osoba doživjela emocionalnu traumu i istodobno ima visoku razinu trovanja teškim metalima, teže će obraditi proživljenu traumu. Medicinska istraživanja i znanost još su desetljećima udaljeni od otkrivanja pojedinih teških metala i njihovih kombinacija koje uzrokuju mnoge od spomenutih simptoma.
Vaš osjetljivi središnji živčani sustav
Teški metali mogu prodrijeti u mozak. Njihove su naslage štetne bez obzira na to gdje se nalaze u tijelu, no mozak je najosjetljiviji. Električni živčani impulsi neprestano prolaze neuronima, odnosno živčanim stanicama, u mozgu. Tako moždane stanice međusobno komuniciraju i upravljaju tjelesnim procesima koje mozak nadzire. U zdravom mozgu taj sustav djeluje glatko i učinkovito. Ako su neuroni okruženi moždanim tkivom zasićenim živom ili drugim teškim metalima, dolazi do svojevrsnog električnog kratkog spoja. Metali privlače i presreću električne živčane impulse. Učinak je sličan pražnjenju automobilskog akumulatora kada svjetla ostanu upaljena cijelu noć. Kada teški metali tako „iscrpljuju” električnu aktivnost mozga, kontinuitet živčanih impulsa biva narušen. Ako osoba, primjerice, ima mnogo žive u mozgu, električni impuls koji prolazi neuronom ne stiže do željenog cilja, susjednog neurona, nego nailazi na naslagu žive. Tada se mogu pojaviti depresija i kognitivne smetnje, uključujući zbunjenost, pretjeranu stimulaciju i dezorijentaciju. Važna je i interakcija teških metala s mineralima koji sudjeluju u prijenosu živčanih impulsa, poput natrija, kalija i klorida. Ti minerali mogu oksidirati teške metale i doslovno uzrokovati njihovu koroziju; drugim riječima, metali u mozgu „hrđaju”. Proces se može proširiti na druga područja mozga, pa sve više električnih impulsa dolazi u dodir s oksidiranim metalima. Tako nastaju dodatni kratki spojevi i održava se začarani krug koji pridonosi tjeskobi, depresiji, gubitku pamćenja, emocionalnim potresima, migrenama, promjenama raspoloženja s izrazitim usponima i padovima, emocionalnoj preosjetljivosti i kemijskoj osjetljivosti. Osim toga, snažno su pogođeni neurotransmiteri, kemijske tvari koje oslobađaju živčane stanice. Zalihe važnih neurokemijskih tvari, poput serotonina i dopamina, iscrpljuju se, što ponovno pridonosi tjeskobi i depresiji.
„Ako su neuroni okruženi moždanim tkivom zasićenim živom ili drugim teškim metalima, dolazi do električnog kratkog spoja. Metali odvode električne impulse, slično kao kada automobilu ostavite upaljena svjetla cijelu noć pa se akumulator isprazni.”
Možda ste već otkrili teške metale u svojem tijelu. Ako je tako, možda ste iskušali kelacijsku terapiju, postupak u kojem se unose tvari namijenjene uklanjanju teških metala iz tijela; kelacija znači „uhvatiti” ili „vezati”. Možda ste isprobali i dodatke prehrani ili namirnice poznate po sposobnosti uklanjanja teških metala. Ako taj pristup nije djelovao, razlog može biti u tome što ste upotrebljavali samo jedan ili dva dodatka odnosno jednu ili dvije namirnice. Većini namirnica koje pomažu pri uklanjanju teških metala potrebna je potpora drugih: bolje djeluju kao tim. Zato je najbolji pristup zajednička primjena više različitih namirnica i postupaka detoksikacije. To je nalik timskom sportu: teški metali su lopta, namirnice koje ih vežu su suigrači, a pogodak predstavlja uklanjanje otpadnih tvari. Čak i najbržem igraču teško je samostalno doći do cilja; uz suigrače to je mnogo lakše. Put teških metala do izlučivanja iz tijela dug je i složen te u postupku treba sudjelovati što više dodataka, namirnica i metoda.