Priča o Royalu Raymondu Rifeu

Lynes približava narav njegova rada sjećanjem suradnika iz 1958. On opisuje čovjeka koji je sam izrađivao mikroskope, mikromanipulator (uređaj za vrlo precizno pomicanje sitnih predmeta pod mikroskopom) i sitne kirurške instrumente, pažljivo operirao pokusne životinje te satima nepomično promatrao preparate. Sjeća se i urednog laboratorija te Rifeova strpljenja. Takav portret objašnjava zašto su njegovi suradnici u njemu vidjeli mnogo više od izumitelja jednoga uređaja. [1]

Johnson je 20. studenoga priredio večeru u čast Kendallu i Rifeu. Prisustvovalo joj je više od trideset liječnika, patologa i bakteriologa. Los Angeles Times izvijestio je o događaju dva dana poslije, a zatim objavio i fotografiju dvojice istraživača. Novinski opis koji sažima Lynes pripisivao je mikroskopu radno povećanje od 5.000 do 17.000 puta te isticao nov raspored leća, dvostrukih kvarcnih prizmi i snažnog osvjetljenja.

U prosincu je u časopisu California and Western Medicine objavljen njihov rad Observations on Bacillus Typhosus in its Filtrable State. Novinski prilog časopisa Science objavio je 11. prosinca vijest o filtrabilnim tjelešcima vidljivima Rifeovim mikroskopom. Krajem mjeseca novine su izvijestile i o predstavljanju pred dvjesto pedeset znanstvenika. Lynes prikazuje 1931. kao trenutak u kojem se činilo da bi nova optika i Kendallove kulture mogle otvoriti širi istraživački smjer. [2]

Lynes podrobnije opisuje Béchampovo tumačenje: promjena se navodno nije odnosila samo na oblik bakterija nego i na njihovu veličinu. Béchamp je sitne čestice nazvao mikrozymama. Vjerovao je da narušeno unutarnje okruženje omogućuje njihov razvoj u oblike povezane s bolešću, a poboljšanje uvjeta povratak u manje, bezopasne ili korisne oblike. Lynes se ovdje oslanja na E. Douglas Hume i njezinu knjigu Béchamp or Pasteur. Prenosi njezinu misao da bi se medicina mogla razvijati drugim putem da su ta istraživanja drukčije prihvaćena. Dodaje i njezin prikaz Henrijeve potvrde promjena bakterijskih oblika na Pasteurovu institutu 1914. [12]

U Lynesovu prikazu Kendall nije bio usamljen ni u tridesetim godinama. Lida Mattman u knjizi iz 1974. istaknula je da su Kleineberger i Dienes već sredinom toga desetljeća opisivali uzgoj filtrabilnih organizama na čvrstoj podlozi i pratili njihov povratak u veće oblike. Lynes njihove radove smješta nekoliko godina nakon Kendallovih i pita zašto nisu promijenili odnos prema njemu. Zatim prelazi na knjigu Geralda J. Domingueja iz 1982.: on je naglasio opsežnost eksperimentalnih i kliničkih opažanja bakterija bez stanične stijenke, uz veliku prazninu u istraživanju njihove uloge u bolesti. [12]

Drugi Lynesov primjer jest Peyton Rous s Rockefellerova instituta, koji je 1911. pokazao vezu između virusa i raka. Autor opisuje desetljeća prevlasti teorije somatske mutacije, prema kojoj rak nastaje promjenom unutar same stanice; Rous je Nobelovu nagradu dobio tek 1966., pedeset pet godina nakon otkrića, u osamdeset šestoj godini. Lynes potom prenosi mnogo dalekosežniji zaključak Mattman i Alexander-Jackson: budući da je Rousov uzročnik navodno stvarao i DNA i RNA, povezivale su ga s filtrabilnom bakterijom. Taj argument prikazuje kao prigovor tadašnjem razgraničenju virusa i bakterija te kao potporu priči o zanemarenim životnim oblicima. [12]

Odvojeno od Kendallova nastupa Lynes navodi svjedočanstvo iz Rosenowljeve obitelji. Njegov sin Edward C. Rosenow mlađi rekao je da su istraživači Rockefellerova instituta oca gotovo optužili za eksperimentalno nepoštenje. Otac mu je odgovarao da ga protivnici jednostavno ne žele slušati. Posebno je znakovita sinova priča iz studentskih godina na Harvardu: Zinsser mu je navodno priznao da pri neuspješnom ponavljanju očevih pokusa uopće nije upotrijebio njegovo hranilište. Lynes ovdje vidi više od razlike u laboratorijskom postupku: prikazuje odbacivanje izrečeno prije nego što su stvarno ispitani uvjeti na kojima se temeljilo izvorno izvješće. [12]

Autor kritiku ne usmjerava samo prema protivnicima. U kasnijem poglavlju zamjera Kendallu što u nastupu i obrani nije spomenuo Rifea ni upozorio na važnost njegova mikroskopa. Prema Lynesovu mišljenju, pozornost je trebao usmjeriti na instrument kojim su se opažanja mogla pokazati. Umjesto toga rasprava je ostala zarobljena u sporu između suprotstavljenih bakterioloških škola.

Da bi objasnio moć AMA-e, Lynes se vraća na njezinu reorganizaciju 1901. Prema njegovu opisu, postala je savez liječničkih udruženja saveznih država te povezala pripadnost lokalnom liječničkom društvu s članstvom na razini savezne države. Tako je postupno obuhvatila većinu liječnika. Akreditacija medicinskih škola zatim joj je dala utjecaj na obrazovanje, standarde i prihvatljivu praksu. Lynes taj razvoj povezuje i s dozvolama za obavljanje medicine: prema njegovu tumačenju liječnik koji bi ustrajao izvan prihvaćenih okvira riskirao je svoju profesionalnu budućnost. U tom kontekstu poslije opisuje pritiske na liječnike koji su upotrebljavali Rifeove instrumente. [12]

Posebnu ulogu pripisuje Morrisu Fishbeinu i Američkom liječničkom udruženju, AMA-i. Oslanja se i na pisca Morrisa A. Bealea, koji je kritizirao povezanost oglašavanja u liječničkim časopisima i odobravanja proizvoda. Iz njegova prikaza preuzima primjer pripravka Maelum: nakon odobrenja uslijedila je ponuda za oglašavanje, a nakon njezina odbijanja povlačenje odobrenja. Lynes time predstavlja poslovni obrazac u koji poslije smješta Cullenovo svjedočanstvo o pokušaju stjecanja udjela u Rifeovoj tehnologiji.

Knjiga zato postavlja i pitanje gdje je bila savezna vlast dok se Rifeova suradnja zapletala 1938.–1939. Lynes odgovara da je NIH tada još bio mala ustanova koja se tek selila u stalne prostorije u Bethesdi, dok je National Cancer Institute osnovan tek 1937. Savezno financiranje istraživanja raka bilo je na početku. Istodobno opisuje Fishbeinovo lobiranje u Washingtonu 1938. protiv Rooseveltova prvog pokušaja uspostave nacionalnog zdravstvenog programa. Autor te okolnosti spaja u tumačenje zašto, prema njegovu mišljenju, nije bilo dovoljno snažne vanjske protuteže odlukama liječničkih organizacija. [12]

Drugi dio njegova tumačenja odnosi se na financiranje znanosti. Rockefellerov institut, privatne zaklade i farmaceutske tvrtke imali su važnu ulogu u odabiru istraživačkih smjerova. Za kasnije razdoblje knjiga ističe Corneliusa P. Rhoadsa, Memorial Sloan-Kettering i Američko društvo za borbu protiv raka. Lynes njihova usmjerenja povezuje s protivljenjem istraživanjima Livingston i drugih zagovornika mikrobnog objašnjenja raka.

Lynes Rhoadsovo kasnije usmjerenje povezuje s vođenjem službe za kemijsko ratovanje od 1943. do 1945. te sa zagovaranjem kemoterapije nakon rata. Prikazu ukidanja potpore laboratoriju Livingston dodaje i poreznu istragu koju je navodno pokrenula neimenovana utjecajna osoba iz New Yorka. American Cancer Society predstavlja kao organizaciju koju su 1913. osnovali John D. Rockefeller mlađi i poslovni suradnici. Među njezinim poslijeratnim čelnicima navodi farmaceutske direktore, ljude iz oglašavanja, članove uprave Sloan-Ketteringa i zagovornike uobičajenih liječenja. Oslanjajući se na Ralpha Mossa tvrdi da je raspodjela istraživačkog novca učvršćivala savezništva i otežavala rad protivnicima. [12]

Poglavlje ipak ne završava samo nabrajanjem interesa. Lynes preko Mossa navodi misao kemoterapeuta Davida Karnofskyja da liječenje treba prosuđivati prema tome djeluje li: presudni ne bi smjeli biti ugled predlagatelja, privlačnost teorije, slavna imena među zagovornicima ili svjedočanstva bolesnika. Dodaje naglasak nobelovca Charlesa Hugginsa na izlječenju raka. Obje misli okreće protiv ustanova koje kritizira. Zaključuje da bi i neuobičajeno tumačenje trebalo dobiti poštenu priliku za provjeru rezultata. To načelo zatim primjenjuje kao mjerilo pri prosuđivanju reakcija na Rifea. [12]

Lynes navodi da su Rife i laboratorijski pomoćnik E. S. Free postupak ponovili sto četiri puta s jednakim ishodom. U Rifeovu kasnijem prikazu pojavljuju se četiri oblika: BX, veći BY povezan sa sarkomom, monokokni oblik (oblik pojedinačnih kuglastih bakterija) u krvnim monocitima (bijelim krvnim stanicama određene vrste) i gljivični oblik nazvan Cryptomyces pleomorphia. Rife je tvrdio da se, ovisno o podlozi, mogu pretvarati jedan u drugi. U izvješću iz 1953. opisao je više od tristo ponavljanja ciklusa u kojem su nakon inokulacije (unošenja biološkog materijala u pokusni organizam) nastali tumori, a iz njih je ponovno dobio BX.

Lynesu je posebno znakovit još jedan Rifeov opis. Gljivična kultura izvedena iz prvotnog uzorka neulceriranog tumora dojke navodno je godinu dana čuvana u mirovanju, a zatim vraćena na svoje hranilište s osnovom od šparoga. Rife je izvijestio da tada više nije našao ni gljivični ni monokokni ni BX ili BY oblik, nego bacillus coli, koji bi, prema njegovim riječima, odgovarao uobičajenim laboratorijskim pretragama. Lynes tu priču čita kao izrazit prikaz pleomorfizma: promjena okruženja navodno je pretvorila organizam u nešto što bi drugi promatrač svrstao u posve drugu bakteriju. Naglasak ostaje na Rifeovu prikazu podrijetla kulture i njezine preobrazbe. [3]

U istom je izvješću Rife naveo više od četiristo uspješnih pokusa na životinjama prije primjene na ljudima. Lynes te navode predstavlja kao jezgru puta od laboratorijske kulture do klinike. Pritom Rifeovo tumačenje povezuje s unutarnjim okolišem organizma: Rife je bolest pripisivao djelovanju kemijskih sastavnica mikroorganizama na poremećen stanični metabolizam, pa ga nisu zanimali samo vidljivi oblici nego i uvjeti u kojima se pojavljuju. [3]

Završna bilješka uz to poglavlje proširuje priču i na samo hranilište. Lynes opisuje K Medium kao pripravak od osušenog svinjskog crijeva s dodatkom slane otopine. Prema njegovu sažetku, ozračivanje kulture navodno je povećavalo virulentnost (sposobnost izazivanja bolesti ili njezina težeg oblika) pretpostavljenog uzročnika i ubrzavalo nastanak tumora u pokusima. Zatim Rifeu pripisuje i tvrdnje da su svinjetina i gljive prirodno okruženje za rast tog organizma i prirodan uzrok raka te da ga je pronašao i u orhidejama. Knjiga ih uključuje kao dio Rifeova šireg razmišljanja o hranilištima, hrani i unutarnjem okruženju koje bi određivalo ponašanje mikroorganizama. [3]

Godine 1933. Rife je dovršio Univerzalni mikroskop, najveći i najpoznatiji od svojih instrumenata. Lynes za mikroskop iz 1929. navodi radno povećanje od 5.000 do 17.000 puta, a za Univerzalni, tadašnjim izrazom, „razlučivost” od 31.000 puta i povećanje od 60.000 puta. Seidlov opis u knjizi navodi 5.682 dijela. Prema Seidlovu opisu, između izvora svjetlosti i preparata stajale su dvije kružne, klinaste kvarcne prizme koje su polarizirale svjetlost. Daljnje su prizme trebale ponovno usmjeravati zrake usporedno kroz instrument prije nego što se ukrste. Rife je isticao podesivo monokromatsko osvjetljenje te mogućnost fotografiranja i snimanja opaženih zbivanja.

Knjiga cjelokupni slijed predstavlja kao pet mikroskopa: instrument iz 1920., drugi iz 1929., Univerzalni službeno dovršen 1933., sljedeći iz 1934. te posljednji, započet 1937. i dovršen tek 1952. Lynes napominje da je Univerzalni možda služio već 1932., dok još nije bio potpuno dovršen, te da su u kasnijim instrumentima upotrijebljeni i dijelovi starijih. Slijed je stoga povijest dugotrajnog prepravljanja i usavršavanja, a ne pet posve odvojenih predmeta. Početak posljednjeg mikroskopa prije rata i dovršetak nakon Rifeova povratka radu povezuju dva vrlo različita razdoblja njegova života. [3]

Seidel je pojedine mikroorganizme povezivao s karakterističnim bojama: filtrabilni oblik uzročnika trbušnog tifusa s tirkiznom, filtrabilni oblik uzročnika tuberkuloze sa smaragdnozelenom, a BX s crvenoljubičastom. Lynes u tome vidi posebnost instrumenta koji nije samo povećavao, nego je navodno omogućavao prepoznavanje živih oblika prema njihovoj svjetlosti. Rife je 1933. napisao i rad Viruses and Rickettsia of Certain Diseases te pozvao druge istraživače da provjere opažanja. Uz izradu mikroskopa nastavljali su se pokusi na kulturama i životinjama; Johnson je u međuvremenu pripremao sljedeći korak. [3] [7]

Kasniju usporedbu knjiga donosi prikazom manjeg Rifeova mikroskopa pred liječnicima 16. svibnja 1942. Prema izvješću koje Lynes preuzima iz Smithsonianova teksta, Zeissovu su mrežicu najprije promatrali kroz običan instrument, a zatim kroz Rifeov. U prvom su navodno vidjeli pedeset crta i zamijetili kromatske i sferne pogreške, a u drugom pet jako povećanih crta preko cijelog vidnog polja, bez očitih takvih pogrešaka. Uslijedila je usporedba neobojenog krvnog razmaza: izvješće govori o stotinu stanica u polju običnog mikroskopa i deset u Rifeovu. Lynes tim opisom potkrepljuje naglasak na povećanju i jasnoći slike. [3]

Dokumentarna cjelina završava usporednim pregledom obilježja bakterija i virusa u dodatku X. Uz imena organizama tablica razvrstava njihovu pokretljivost, mijenjanje oblika, kemijska ili polarizacijska svojstva, duljinu i širinu te reakcije na toplinu, zrake i druge uvjete. Posebno navodi i boje pod kojima bi ih navodno bilo moguće promatrati. Uobičajenim bakterijskim oblicima pridružuje filtrabilne oblike, među njima pretpostavljenog uzročnika raka. Tako pokazuje kako je Rife pojedinačna opažanja pokušavao urediti u zajednički istraživački sustav. U knjizi je to povijesni zapis njegove klasifikacije koji dopunjuje opis mikroskopa, kultura i frekvencijskog instrumenta. [14]

U pismima Rifeu i Kendallu Johnson je opisao Meyerovo oduševljenje; Meyer je zatim i sam napisao da još razmišlja o viđenome i da se želi vratiti s vlastitim istraživačkim materijalom. Lynes ta pisma poslije uspoređuje sa suzdržanijim izjavama Meyera i Foorda o njihovoj uključenosti. U tom raskoraku vidi primjer kako su se nekadašnji podupiratelji nakon zaoštravanja sporova počeli udaljavati od Rifea.

Dana 30. travnja pozvao je Rifea da razgleda zgradu knjižnice prije konačnog dogovora o njezinoj uporabi. Klinički rad u Lynesovoj je pripovijesti povezan s Posebnim medicinskim istraživačkim odborom Sveučilišta Južne Kalifornije pod Johnsonovim vodstvom. Autor postojanje i daljnje djelovanje odbora potkrepljuje i Johnsonovim biografskim unosom u Who’s Who za 1944–1945. Ljetna klinika tako postaje središte višegodišnje suradnje, a ne izdvojen događaj. [3] [4]

Knjiga kliniku opisuje i kao razdoblje učenja tijekom samog rada. Prema njezinu prikazu liječnici su u početku postupke ponavljali češće, a zatim produžili razmake. Rife je to objašnjavao navodnim nakupljanjem razgradnih tvari i potrebom da ih tijelo ukloni. U kasnijem izvješću naglasio je da bolesnici tijekom rada instrumenta nisu osjećali bol, buku ni drugi zamjetan podražaj; navodno su vidjeli samo upaljenu cijev. Napisao je i da nisu primjenjivane posebne dijete te da nisu primijetili porast tjelesne temperature. Lynes te pojedinosti donosi kao povijesni opis organizacije prvog pokusa i Rifeova tumačenja prijavljenog oporavka. [4]

Knjiga izričito opisuje i preostala dva bolesnika. U petnaestom poglavlju navodi da su proglašeni izliječenima mjesec dana nakon završetka klinike. U šesnaestom poglavlju događaj sažima s drukčijim vremenskim podatkom: četrnaest bolesnika u sedamdeset dana, a preostala dva u devedeset dana. Uvod govori o svih šesnaest u tri mjeseca. Glavna tvrdnja knjige stoga jest ishod od šesnaest izlječenja, no njezini vremenski navodi nisu posve jednaki; ovdje ih zadržavamo u oblicima u kojima su zapisani. [4] [7] [9]

Kendallovo pismo od 20. rujna 1934. posebno ističe Thomasa, odnosno Toma Knighta. Promjena na njegovu obrazu mogla se promatrati i mjeriti, pa je Kendall zabilježio mjere i pojedinosti pregleda. U pismu je najavio da će o Rifeovu radu izvijestiti predsjednika sveučilišnoga upravnog odbora. U istom je pismu rad nazvao pokusnim te opisao potrebu za snažnijim uređajem. Johnsonova kasnija pisma vraćaju se Knightu: 1935. zamolio je Rifea da ga posjeti i pregleda mu lice, limfne čvorove i usnicu.

Drugo Coucheovo podrobnije svjedočanstvo odnosi se na devetogodišnjeg meksičkog dječaka s osteomijelitisom noge, koji je nosio udlagu i hodao sa štakama. Prema liječnikovu sjećanju, u bolnici Mercy svaki su mu tjedan čistili kost, pa je pri dolasku u ordinaciju bio prestrašen novom boli. Couche je rekao da mu je instrument najprije pokazao na vlastitoj ruci, a zatim ga upotrijebio bez skidanja povoja i udlage. Tvrdio je da se rana zatvorila za manje od dva tjedna te da je dječak poslije izrastao u snažnog muškarca bez povratka bolesti. Lynes priču navodi kao Coucheovo osobno sjećanje na kasniju primjenu u ordinaciji. [4]

Među reprodukcijama Johnsonovih pisama nalazi se i slučaj gospođe Young. U svibnju 1935. izvijestio je o smanjenju kvržica na vratu i predložio ponovni posjet. U rujanskom pismu opisao je Foordov nalaz zamorca inokuliranog materijalom iz njezinih limfnih čvorova: nalaz je potvrđivao tuberkuloznu infekciju. Johnson je zatim razmatrao Muchove granule kao mogući drugi oblik istog organizma te potrebu za istraživanjem njihova odgovora na instrument. Dopis pokazuje i savjetovanje s Georgeom Dockom te oprez pred mogućom reakcijom. U korištenoj snimci svibanjsko se pismo pojavljuje dvaput; riječ je o istom dokumentu, a ne o dva odvojena svjedočanstva. [14]

Radu na elektronici pridružio se Philip Hoyland. S Rifeom, Jackom Freejem i Johnsonom surađivao je na novoj izvedbi generatora, dovršenoj u rujnu. Johnsonova pisma opisuju zahtjevno usklađivanje novog i starog uređaja te velik broj mogućih postavki. Knjiga nove izvedbe predstavlja kao dio neprekinutog razvoja kojim se pokušavalo povećati preciznost, ponovljivost i uporabljivost instrumenata.

Rife je izradio i manji mikroskop za širu laboratorijsku uporabu. Johnson je cijenu Univerzalnog procijenio na približno 30.000–35.000 dolara, dok se manji model trebao moći prodavati za 1.000 dolara ili manje. E. L. Walker iz Hooperove zaklade u kolovozu je tri tjedna učio raditi s mikroskopom i kulturama. U San Franciscu zatim je nastavio istraživanje, ali se, prema pismima koja navodi Lynes, suočavao s manjkom suradnje i uzoraka tkiva.

U pismu od 15. listopada 1935. upotrijebio je sliku uspona na planinu: onaj tko se tijekom uspona uvijek iznova vraća i kreće drugim putem može se iscrpiti prije nego što stigne na vrh. Predsjednik zaklade William H. Donner pokazivao je veliko zanimanje, dok je Schram ustrajala na svojim provjerama. U prosincu je priopćila da se odluka o potpori odgađa, ali je odustala od prvotnog zahtjeva i umjesto njega zatražila pojedinosti o klinici iz 1934., potvrđene autoritetom Georgea Docka. Johnson je ponovno predložio nekoliko tjedana zajedničkog rada s osposobljenim predstavnikom zaklade. Lynes taj dugi niz pisama tumači kao primjer prevlasti osobnih zahtjeva i institucionalnih postupaka nad obećavajućim istraživanjem.

Početkom 1936. Johnson i Henry Timken dogovorili su izgradnju novog laboratorija. Temelji su postavljeni u travnju, a Rife se uselio potkraj srpnja. U međuvremenu je s Hoylandom preuređivao elektroniku i razvijao nov način stvaranja i proučavanja valnih oblika. Donnerov posjet otvorio je mogućnost demonstracije u Philadelphiji. Rife je ondje stigao 9. svibnja 1936. Prema Johnsonovu kasnijem pismu, dobio je šest ili sedam tumora bez patoloških nalaza (nalaza pregleda tkiva koji pomažu odrediti narav bolesti). Rife je izvijestio da su svi osim triju već bili ozračeni; iz preostala tri svojim je postupkom dobio karakteristični BX.

S Rifeom je surađivao mikolog (istraživač gljiva) dr. Dodge. Johnson je isticao da su radili zajedno, zapisivali svaki korak i obojica svakodnevno potpisivali bilješke. Zato ga je Donnerovo pismo od 22. svibnja, prema kojem potpore neće biti barem još stotinjak dana, duboko razočaralo. Smatrao je da je nakon uspješne demonstracije prekršeno obećanje pomoći. Predložio je da umjesto novog izvođača u Philadelphiji plate Grunerov rad uz Rifeov mikroskop u San Diegu. Donner je to 2. lipnja odbio. Zaklada je željela nastaviti vlastite provjere; kada je u jesen ponovno pisala Rifeu, on više nije odgovarao.

Među pojedinačnim sačuvanim izvješćima Lynes ističe i pismo očnog liječnika Harryja Goodmana od 28. travnja 1936. Odnosilo se na Juliju M. Gowdy, koju je prethodno pregledao 23. ožujka. Goodman je Johnsonu prijavio poboljšanje vida od dvadeset devet posto na jednom oku i deset posto na drugom tijekom nešto više od mjesec dana. Napredak je opisao i svakodnevnim zadatkom: prije je teško čitala telefonski imenik, a sada je brojeve nalazila znatno brže. U Lynesovu prikazu takva pisma povezuju Johnsonova opća izvješća o očnim tegobama s konkretnim imenom, datumima pregleda i opažanjem drugog liječnika. [5]

Kod kuće se rad nastavio. U rujnu 1936. Couche je s Jackom Freejem započeo novi klinički rad u San Diegu. Lynes navodi njegove bilješke prema kojima su se prva tri bolesnika s rakom potpuno oporavila. Johnson je istoga mjeseca otvorio kliniku u domu za starije u Pasadeni. Pisao je Gruneru o bolesnicima s tuberkulozom, karcinomom, čirevima i drugim teškoćama te o rezultatima u koje bi sugovornik teško povjerovao bez osobnog posjeta. Meyeru je opisivao iznimno brzo poboljšanje rana. U prosincu je iz San Francisca stigla i Walkerova vijest: najprije je navodno sam izolirao gljivični oblik, a zatim iz tumora dojke i pokretne obojene čestice za koje je zaključio da su Rifeov BX.

Walkerov se rad ubrzo nakon toga prekinuo. U travnju 1937. zbog bolesti morao je odustati od istraživanja; zamijenio ga je drugi liječnik, ali prema Lynesovu prikazu nije napredovao. Do sredine godine rad u San Franciscu praktično je završio. Johnson je pritom naglasio da je Walker u približno godinu i pol od kirurških kolega dobio samo pet ili šest tumora, pa je nedostatak suradnje smatrao bitnom preprekom. U isto se vrijeme sa zdravljem suočavao i Rife: zbog očiju je u svibnju ponovno morao u Louisville. Pokušaj laboratorijskog ponavljanja tako završava spletom bolesti, oskudnog materijala i neuspješnog nastavka. [5]

U svibnju 1938. iz Engleske su stigli B. Winter Gonin, W. V. Blewett i suradnik Parsons. Naručili su mikroskop, razgovarali o njegovu širenju iz Londona i kupili prva dva uređaja Beam Ray prije nego što su bila izrađena. Kada su ljeti stigla u Englesku, električni spojevi nisu bili dovršeni. Rife tijekom otpreme nije bio u San Diegu i nije ih provjerio. Lynes sumnja da je Hoyland računao na plaćeni put na kojem bi ih dovršio. Nakon oštrih pisama Rife je obećao pomoć svojeg suradnika Henryja Sinera, a sam je trebao doći sredinom 1939.

Henry Siner u siječnju 1939. na putu u Englesku posjetio je medicinsko središte u New Yorku. U pismu Rifeu opisao je goleme zgrade i iznenađujuće malen prostor namijenjen istraživanju bakterija. Kada je spomenuo mikroskop koji navodno može pokazati oblike nevidljive uobičajenoj optici, isprva su ga odbili. Zatim je pokazao Kendallove i Rosenowove objave; prema njegovu pripovijedanju, raspoloženje se promijenilo u veliko zanimanje. Lynes tim prizorom uvodi suprotnost između Rifeova malog laboratorija i moćnih medicinskih ustanova čije je ustaljene predodžbe, prema njegovu mišljenju, ugrožavao.

Kasnije 1939. Gruner je Johnsonu pisao o vrlo sličnoj prepreci. Opisao je posjet Rousu na Rockefellerovu institutu i usporedbu svojih fotografija s raspravom o „elementarnim tjelešcima”, koje je smatrao srodnima BX-u. Nakon posjeta istraživanju Gloverova organizma u Washingtonu zaključio je da promatraju istu sitnu fazu, dok je pitanje njezina razvoja u koke i bacile ostalo otvoreno. U vlastitoj ustanovi zatim su njegov rad provjeravali imunolog i bakteriolog, prema njegovim riječima unaprijed neskloni zamisli o mikroorganizmu raka. Izvijestio je da je napredak zastao na gotovo devet mjeseci. Lynes pismo koristi kao pogled u svakodnevne posljedice velikog teorijskog spora. [6]

Gruner je u istom pismu odlučno podupro Rifeov mikroskop. Londonski optičari su mu se, prema njegovim riječima, rugali prigovorom o valnim duljinama, a on je smatrao da je problem ponajprije u osvjetljenju i spremnosti promatrača da prouči živi materijal. Tvrdio je da istraživači na vlastitim snimkama previđaju čestice koje on prepoznaje. Lynes taj odlomak povezuje s biografijom Barbare McClintock, nobelovke iz 1983., koju je napisala Evelyn Fox Keller. Iz nje preuzima strpljivo promatranje, poznavanje organizma i otvorenost prema neočekivanom. Usporedba mu služi za objašnjenje zašto, prema njegovu mišljenju, dostupan instrument sam po sebi ne jamči da će ljudi vidjeti isto. [6]

Uz tu priču Lynes navodi i požar koji je u proljeće 1939. uništio istraživački laboratorij J. C. Burnetta u New Jerseyju. Ondje su petnaest godina proučavali električnu energiju u odnosu na ljudsko tijelo; rad je financirala Burnettova supruga Cora B. Timken, rođakinja Rifeova podupiratelja. Požar je izbio dok su bili u posjetu Rifeu u Kaliforniji. Lynes ga predstavlja kao neobično podudaranje u godini kada se i skupina iz San Diega našla pod najvećim pritiskom. [6]

Lynes opisuje nekoliko sumnji vezanih uz Johnsonovu smrt. Kružila je glasina da je neposredno prije hospitalizacije namjeravao objaviti rezultate liječenja raka. Autor izričito kaže da su dokazi o mogućem ušutkavanju posredni, a zatim navodi da su dvojica saveznih istražitelja, pregledavajući bolnički zapis potkraj pedesetih ili početkom šezdesetih godina, navodno procijenila trovanje kao vjerojatno. Nakon Johnsonove smrti navodno su uništeni i zapisi odbora. Cullen je to povezivao sa strahom sveučilišta od sporne teme. U Lynesovoj pripovijesti gubitak čovjeka i gubitak dokumentacije znače dva udarca istome radu.

Raniju epizodu iz ratnog vremena Lynes smješta u 1940.–1941., kada se počeo širiti elektronski mikroskop. Prema njegovu opisu Rife je otputovao u Njemačku i novi instrument usporedio s vlastitom optikom iz 1929. Autor mu pripisuje trenutačnu procjenu da njegovo rješenje bolje odgovara cilju koji je slijedio: promatranju živih mikroorganizama. U Lynesovu tumačenju priprema za elektronsku mikroskopiju uništava uzorak, pa nestaje mogućnost praćenja istog živog organizma tijekom promjena. Tu epizodu koristi za objašnjenje razilaženja Rifeova istraživačkog cilja i kasnijeg smjera mikroskopije, koji u knjizi povezuje s drukčijim promatračkim navikama cijele generacije. [7]

Mikroskop je u međuvremenu i dalje privlačio pozornost. Raymond E. Seidel počeo ga je proučavati 1942. i proveo tri tjedna u laboratoriju. Sa suautoricom M. Elizabeth Winter u veljači 1944. objavio je članak u Journal of the Franklin Institute; iste je godine uslijedio pretisak u godišnjem izvješću ustanove Smithsonian. Opisao je složenu optiku, kvarcne prizme i osvjetljenje kojim je navodno bilo moguće razlikovati žive mikroorganizme. Rad je spominjao i njihovo reagiranje na smrtonosne frekvencije. Prema knjizi, pisma zainteresiranih laboratorija stizala su još godinama nakon objave.

Između 1944. i 1946. novi je tehničar navodno ukrao dragocjenu kvarcnu prizmu iz Univerzalnog mikroskopa i time ga onesposobio. Lynes taj događaj povezuje s objavom Seidlova članka: u objavi vidi proboj kroz šutnju, a u krađi napad na instrument koji je omogućavao daljnje promatranje. Seidel je navodno primijetio da ga prate; zatim je tijekom vožnje metak probio vjetrobransko staklo njegova automobila. Knjiga te incidente pripovijeda kao dio šireg zastrašivanja ljudi koji su još javno govorili o Rifeovim otkrićima.

Rife je vlastitu ocjenu kasnijih uređaja zabilježio i u pismu iz 1956., koje Lynes navodi na kraju poglavlja o mikroskopu i frekvencijskom instrumentu. Rekao je da s instrumentom radi od 1921. te da se njegov izgled i rad mijenjaju s napretkom elektronike. Tvrdio je da tijekom dugogodišnjeg istraživanja nije pretrpio ozljedu ni drugi štetan učinak, a uređaj je opisao kao pouzdan i učinkovit. Za najnoviji model upotrijebio je čak izraz nepogrešiv i naglasio jednostavno rukovanje. Lynes tim Rifeovim vlastitim svjedočanstvom pokazuje koliko je izumitelj visoko ocjenjivao razvoj nakon obnovljenog početka suradnje s Craneom. [7]

Dodatak T donosi izjavu stomatologa Charlesa F. Tullyja od 1. lipnja 1954. Tully je opisao vlastitu upalu prostate i slučaj prijatelja za kojeg je tvrdio da je nakon primjene instrumenta izbjegao operaciju. Naveo je i lupus s leptirastim osipom, promjenu zahvaćenu rakom koju je liječnik koji je uputio bolesnika smatrao neizlječivom te primjenu kod poslijeoperacijskih i stomatoloških tegoba. Naglasio je da uređaj poznaje već više godina, ali da je osobna primjena novija. Izjavu je zaključio pozivom na daljnje istraživanje. Lynes je uključuje kao potpisano svjedočanstvo korisnika iz prakse; riječ je o Tullyjevim navodima o opaženim ishodima. [14]

Coucheov kasniji rad u prilozima dobiva i ime bolesnice te datum svjedočanstva pod prisegom. Blanche H. Jones navela je 16. siječnja 1968. da su joj u travnju 1956. zbog raka odstranili dojku, ali da je nakon operacije bolest navodno ostala i uzrokovala obilan gnojni iscjedak. U svibnju 1956., prema njezinoj izjavi, James B. Couche liječio ju je frekvencijskim instrumentom. Tvrdila je da je iscjedak prestao i da je sarkom, koji u izjavi povezuje s biopsijom, izliječen. Dokument je potpisala gotovo dvanaest godina nakon opisanog događaja. Lynes ga reproducira kao njezinu osobnu, javnobilježnički ovjerenu izjavu o dugoročnom ishodu. [14]

Stafford je u veljači 1958. predstavio nalaze osmorici liječnika odbora za opću medicinu pri Montgomery County Medical Societyju. Prema knjizi, pokazali su zanimanje te je počeo sastavljati istraživački odbor. Razmišljao je čak o proizvodnji i distribuciji na istoku SAD-a, pronašao inženjera, patentnog zastupnika i moguće ulagače. Uređaj su počeli upotrebljavati i liječnici u Salt Lake Cityju, no tamošnji ih je liječnički odbor u svibnju 1958. prisilio da prestanu. Lynes navodi bolesnikovo gorko razočaranje i liječnika koji je suradniku rekao da bi odmah kupio uređaj za vlastitu obitelj kada bi netko obolio od raka.

Iste je godine održana rasprava pred kalifornijskim zdravstvenim odjelom. Lynes navodi Palo Alto Detection Lab, Kalbfeld Lab, UCLA Medical Lab i San Diego Testing Lab te tvrdi da su svi instrument ocijenili sigurnim za uporabu. Unatoč tome, odbor pod vodstvom ravnatelja javnog zdravstva Malcolma Merrilla navodno je uređaj proglasio opasnim i zabranio ga. Taj raskorak između opisanih ispitivanja i odluke jedan je od središnjih argumenata knjige da je i novo razdoblje istraživanja zaustavljeno izvana.

Na suđenju je svjedočilo četrnaest takvih korisnika. Među njima je bio sedamdesetšestogodišnji James Hannibal, koji je govorio o nestanku katarakte, te ljudi koji su opisivali poboljšanja vezana uz mokraćni mjehur, crijevne tegobe, kožne promjene, bolove i izrasline. Lynes posebno ističe državnog vještaka Paula Sheu. On je navodno imao uređaj dva mjeseca, ali je priznao da ga nije isprobao i da nije proveo pokuse; nakon pregleda procijenio je da nema ljekovita svojstva. Autor nadalje tvrdi da je porotom predsjedao liječnik AMA-e, dok su ostali porotnici birani tako da nisu imali medicinsko ni elektroničko znanje i nisu pratili novine sklone alternativnom liječenju.

Drugo dokumentarno svjedočanstvo jest izjava pod prisegom Georgea Chromiaka mlađeg od 7. siječnja 1965. Opisao je infekciju bakterijom Staphylococcus aureus koju je dobio 1960. radeći u bolnici u Clevelandu. Prema njegovu izvješću postala je otporna na antibiotike, sustavna i kronična te je uzrokovala dugotrajnu patnju i hospitalizacije. Instrumentu je pripisao olakšanje i nestanak sustavne infekcije nakon višegodišnjih tegoba. Istodobno je naveo trajno oštećenje desne šake i zapešća te smanjenu uporabljivost uda. Izjava stoga sadrži i njegovo uvjerenje o koristi uređaja i opis posljedica bolesti koje su ostale. Zaključio ju je potporom slobodi istraživanja. [14]

Kao primjer navodi dvojicu kiropraktičara. Charles W. Bunner ponudio je izjavu o djelovanju uređaja; zatim ga je navodno posjetio upravo odjel koji je tražio dokaze, zabranio mu uporabu i ishodio sudski nalog za uništenje instrumenta. Lesa Drowna nakon njegove je izjave navodno posjetio suradnik American Cancer Societyja koji ga je pokušao navesti na nedopušteno postupanje; morao je predati uređaj ili riskirati zatvor. Za Lynesa su to ključni primjeri njegove teze da vlasti nisu samo odbacivale predočene dokaze nego su sprječavale nastanak novih. [8]

U ožujku 1948. svoje je nalaze predstavila s mikroskopistom Royem M. Allenom, a u kolovozu ih objavila u glasilu New York Microscopical Societyja. Lynes zatim povezuje nekoliko istraživačkih niti: Grunerov kanadski rad, Coucheov posjet 1949., otkriće gljivičnih oblika Irene Corey Diller i opažanja Jamesa Hillmana u laboratorijima RCA. Prema njegovu prikazu, članak Virginije Livingston iz prosinca 1950. pokazao je prijenos bolesti na pokusne životinje i ponovnu izolaciju odgovarajućeg organizma. Autor to tumači kao ispunjenje Kochovih postulata (pravila za provjeru uzrokuje li određeni mikroorganizam određenu bolest) i važan argument za bakterijsko podrijetlo raka koje je zastupao.

Lynes pritom navodi pokus koji je milanska istraživačica Clara Fonti provela na sebi 1959. Prema njegovu opisu unijela je u sebe bakterijsku kulturu koju knjiga povezuje s rakom, zatim dobila tumor i dala ga kirurški odstraniti. Autor događaj predstavlja kao pokus na čovjeku koji je, prema njegovu mišljenju, ponovio prethodne prijenose između krvi, tkiva raka, gljivične kulture i pokusnih životinja. Kratko izvješće ima veliku težinu u njegovoj argumentaciji: želi pokazati da rasprava o pretpostavljenom mikroorganizmu nije ostala samo na promatranju preparata. [9]

Životni put Livingston ponovno je prekinut 1962. zbog srčanog udara; prema knjizi gotovo nije radila do 1965. Tada je s Alexander-Jackson pripremila novi rad. Godine 1966. nastupile su na seminaru za znanstvene novinare u Arizoni, a po povratku na Columbiju Alexander-Jackson doznala je da je njezin rad obustavljen. Lynes događaj povezuje s nastavkom institucionalnog protivljenja. U svibnju iste godine Rife i suradnici pokušali su za frekvencijski instrument zainteresirati Institute for Cancer Research u Philadelphiji, ali ustanova se povukla. Za autora su to još dva primjera prekida suradnje upravo pri pokušaju šire provjere. [9]

U kasnijem razvoju knjiga ističe Diller i Florence Seibert, koje su 1967. izvijestile o izolaciji bakterija iz svih dobivenih tumora. Godine 1969. Livingston, Alexander-Jackson, Diller i Seibert nastupile su pred New York Academy of Sciences; njihov rad objavljen 1970. opisivao je izrazito pleomorfan mikroorganizam koji su povezivale s različitim ljudskim i životinjskim malignim oboljenjima. Lynes u tim opisima čuje odjek Rifea, Kendalla, Rosenowa i Grunera. Posebno naglašava da su istraživačice dolazile iz različitih ustanova.

Livingston je sa suprugom 1968. otvorila kliniku u San Diegu. Prema njezinim podacima koje sažima Lynes, do 1983. obradili su više od deset tisuća bolesnika s rakom i postizali osamdesetpostotnu uspješnost. Godine 1972. objavila je knjigu Cancer: A New Breakthrough, a poslije i The Conquest of Cancer. Lynes njezinim publikacijama pridružuje rad Lide Mattman o oblicima bez stanične stijenke iz 1974. i knjigu Sorina Sonee te Mauricea Panisseta A New Bacteriology. U njima vidi povratak pitanja koja su u Rifeovo vrijeme bila potisnuta na rub.

Lynes kasnije događaje smješta i uz veliki javno financirani rat protiv raka. Navodi da je Richard Nixon 23. prosinca 1971. potpisao zakon vrijedan 1,6 milijardi dolara, a NCI je do 1985. trošio 1,2 milijarde dolara godišnje. Livingston je u svojoj knjizi iz 1972. oštro kritizirala trošenje novca, ispitivanje lijekova i uključivanje bolesnika bez njihova potpunog znanja i pristanka. Lynes prenosi njezin navod o petsto milijuna dolara u trinaest godina, sto sedamdeset tisuća ispitanih lijekova i više od sto tisuća bolesnika. Brojke koristi za svoju optužbu da su sredstva i utjecaj rasli, dok su drukčiji istraživački putovi ostajali bez potpore. [9]

Njezinu kasniju viziju Lynes proširuje na prehranu i sprečavanje bolesti. Prenosi upozorenja Livingston o pretpostavljenom mikroorganizmu u peradi i jajima te njezin prijedlog imunizacije goveda i peradi serumom. Zatim je povezuje s Rifeovom zamisli o onesposobljavanju BX-a u mesu i s njegovim tvrdnjama o svinjetini i gljivama. Autor razmatra i obradu krvi u bankama krvi. Livingston pripisuje i prijedlog rane imunizacije djece te uvjerenje da bi se rak mogao ukloniti u jednom desetljeću. Knjiga te zamisli predstavlja kao njezine i autorove povijesne ideje: Lynes njima pokazuje opseg budućnosti za koju je vjerovao da ju je gubitak Rifeova rada zatvorio. [9]

Grunerov argument u ovom poglavlju nije samo teorijski. Lynes prenosi njegovu tvrdnju da bi obrok sa svinjetinom navodno na osam ili devet sati izazvao krvnu sliku nerazlučivu od slike bolesnika s rakom, nakon čega bi se stanje normaliziralo. Povezuje je sa svinjskom osnovom Kendallova hranilišta K i s Rifeovim opažanjem da bi takvo okruženje navodno poticalo rast pretpostavljenog mikroorganizma raka. Grunerov opis zato koristi kao nastavak teze o mijenjanju organizma ovisno o prehrani ili okruženju. Knjiga ovdje prelazi s laboratorijskog tumačenja na mnogo šire objašnjenje odnosa između hrane, krvi i bolesti. [11]

Nasuprot tome knjiga postavlja Roberta Galla iz National Cancer Institutea, koji je takvo tumačenje odlučno odbacivao. Lynes tvrdi da je novac odlazio u ustaljene istraživačke smjerove, dok su drukčiji bili isključeni. Kao primjer navodi i istraživanje Sloan-Ketteringa iz 1975.: prema njegovoj pripovijesti, organizam u krvnim kulturama bolesnika s rakom protumačen je kao vanjska kontaminacija te je rad odložen. Uz taj navod čitatelja upućuje na knjigu Raymonda Browna o AIDS-u, raku i medicinskim ustanovama.

Crane je imao središnju ulogu u očuvanju tog materijala. Lynes mu priznaje ustrajnost i to što nije odustao kada su se drugi povukli. No i oštro ga kritizira: nije imao Johnsonove organizacijske vještine, odbijao je sposobne stručnjake, poslovne ljude i pravnike te gubio godine na neprikladno pripremljene tužbe. Godine 1959. od mogućih ulagača zahtijevao je sto pedeset milijuna dolara. Poslije je sam podnosio opsežne tužbe protiv države Kalifornije, Nelsona Rockefellera i brojnih drugih. Lynes smatra da je time trošio energiju koju je trebalo posvetiti istraživanju i suradnji.

Birdov članak What Has Become of the Rife Microscope? iz ožujka 1976. ponovno je približio priču čitateljima. Između 1984. i 1988. Univerzalni mikroskop prelazio je iz ruku jedne skupine u drugu, s namjerom da ga obnove, ali prema knjizi nisu napredovali. Na kraju je bio potreban savezni sudski postupak da se vrati tvrtki Rife Labs. Ona je bila osnovana za ponovno proučavanje rada suvremenim znanstvenim postupcima. Završetak korištenog izdanja opisuje njezino oprezno vrednovanje elektroničkih instrumenata i nadu da će se jednoga dana moći nastaviti prekinuto istraživanje.

Mattingly u predgovoru najprije otvara pitanje samog promatrača. Ljudi nemaju jednako osjetljiva osjetila, a na prepoznavanje viđenoga utječu znanje i iskustvo. Mikroskop tome dodaje izbor leća, osvjetljenja, bojila i pripreme preparata. Predgovor stoga ne govori samo o snazi uređaja nego i o tome je li istraživač spreman prepoznati pojavu koju nije očekivao. Pričom o neprepoznavanju velikih brodova izvan poznatog svijeta Mattingly ilustrira misao da ono što je očito jednom promatraču nije nužno očito drugome. Takvo razumijevanje gledanja postavlja uz Rifeov spor s uobičajenom mikroskopijom. [1]

Predgovor povezuje Béchampove mikrozyme s Enderleinovim endobiontima i Reichovim bionima. Mattingly ih smatra sličnim ili možda istim sitnim živim česticama opaženima pod različitim imenima; naglašava primjenu tamnog polja (načina mikroskopiranja pri kojem se osvijetljene čestice ističu na tamnoj pozadini) i teškoće pri prihvaćanju neuobičajenih metoda promatranja. Rifeovo osvjetljenje opisuje kao još manje poznato. Zatim se okreće Gustaveu Le Bonu i kasnijim biofizičkim istraživanjima međudjelovanja svjetlosti i živih sustava. Njegovo je tumačenje da bi se podesiva svjetlost mogla uskladiti s karakterističnim odgovorom mikroorganizma i stvoriti rezonanciju zbog koje bi izgledalo da sam svijetli. To je Mattinglyjevo objašnjenje mogućeg načela Rifeova instrumenta. [1]

Mattingly proširuje pleomorfizam na opće razmišljanje o životu. Mijenjanje oblika povezuje s razvojem organizma, evolucijom i simbiozom te se protivi predodžbi da bi bakterije trebale biti iznimka. Béchampovo tumačenje koristi za raspravu o bakterijama koje bi navodno potjecale od čestica u samim živim sustavima te o odnosu unutarnjeg okruženja, degenerativnih bolesti i patoloških oblika. Prema njegovu mišljenju, proučavanje mrtvih, obojenih preparata otežavalo je razumijevanje procesa u živom organizmu. Iz tih razmišljanja izvodi potrebu za zajedničkim okvirom za promatranje živih preparata i spremnošću na ponovno otvaranje starih teorijskih sporova. [1]

Mattingly je oprezan prema novim mikroskopima: prema njegovu mišljenju ultraljubičasta svjetlost šteti promatranim bakterijama, a računalno poboljšavanje slike može dodatno zakomplicirati tumačenje. Spominje slabo poznat francuski instrument iz šezdesetih godina, kojem pripisuje povećanje od 4.500 i razlučivost od 150 angstrema (jedinica duljine; jedan angstrem je desetmilijarditi dio metra) te kombinaciju tamnog polja, svjetlosti bliske ultraljubičastoj i lasera. Na kraju navodi vlastito opažanje pleomorfnog procesa u svježim neobrađenim uzorcima krvi istraživačkim mikroskopom i tamnim poljem. Naglašava važnost prethodnog učenja i mentorstva. Predgovor zaključuje pozivom da se Rifeovi uređaji i njegov rad pošteno ponovno prouče u svjetlu novih spoznaja. [1]